Teško onima koji postavljaju zakone nepravedne i koji pišu nepravdu,
/ Da odbiju od suda uboge, i da otimaju pravicu siromasima naroda mog,
da bi im plen bile udovice i sirote grabež." (Isaija, 10:1-2)
"Nepravda. - Opasno je reći narodu da zakoni nisu pravedni,
jer on im se pokorava samo zato što misli da su pravedni. Zbog toga mu u
isto vrijeme treba reći da im se mora pokoravati zato što su zakoni,
kao što se mora pokoravati nadređenima, ne zato što su pravedni već što
su nadređeni. Na taj način, svaka pobuna se spriječava ako se to uspije
dati do znanja, i šta je prava odrednica pravde." (Misli)
"(...) [T]reba da objasnimo narav prava,
a nju valja tražiti u čovjekovoj naravi (...) [N]ajučeniji muževi
smatrali su prikladnim da krenu od zakona. Jesu li imali pravo? Jesu,
ako je zakon, prema samoj njihovoj odrednici, najviši um usađen u
prirodu, koji nalaže ono što valja činiti a zabranjuje suprotno. Taj
isti um, kada je u ljudskom duhu utvrđen i potpun, jest zakon (...)
[P]očetak prava treba tražiti u zakonu. Jer zakon je sila prirode, on je duh i um razboritog čovjeka, mjerilo pravde i nepravde." (Zakoni, v-vi)
"Najveće pravo, najveća nepravda." (Summum ius, summa iniuria)
"Za sva živa bića koja nisu mogla sklopiti ugovore o tome da jedni
drugima ne nanose štetu ništa nije ni pravedno ni nepravedno. A isto
vrijedi i za narode koji nisu mogli ili nisu htjeli sklopiti ugovore da
jedni drugima ne nanose štetu." (Maksime, XXXVII)
"Nepravda nije po sebi zlo, nego to postaje kada se čovjek boji
sluteći da neće ostati neprimijećen izvršiteljima kazne, koji su
postavljeni da paze na takve stvari." (Ibid., XXXIV)
"Pravda je prva vrlina drušvenih ustanova, kao što je istina
prva vrlina sistema mišljenja. Jedna teorija koliko god bila elegantna i
ekonomična mora se odbaciti ili izmijeniti ako je neistinita; na isti
način zakoni i ustanove, ma koliko bili efikasni i dobro uređeni, moraju
se reformisati ili ukinuti ako su nepravedni. Svaka osoba posjeduje
nepovredivost zasnovanu na pravdi koju čak ni društvo blagostanja ne
može da prenebregne. Iz ovog razloga pravda poriče da se gubitak slobode
nekih poravnava većim udjelom u dobru ostalih. Ona ne dozvoljava da se
žrtve koje su nametnute nekolicini nadoknade većim zbirom prednosti koje
uživaju mnogi. Prema tome, u pravednom društvu slobode jednakog
građanskog statusa smatraju se riješenim; prava obezbjeđena pravdom nisu
predmet političkog pogađanja niti račun društvenih interesa. Jedina
stvar koja nam dopušta da pristanemo na pogrešnu teoriju jeste
nedostatak bolje; analogno, nepravda se može tolerisati samo kada je to
nužno da bi se izbjegla još veća nepravda. Kao prve vrline ljudskih
aktivnosti, istina i pravda su beskompromisne." (Teorija pravde)
"I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ali ne i
sa onima među njima koji su nepravedni - i recite: "Mi vjerujemo u
ono što se objavljuje nama, a naš Bog i vaš Bog jeste - jedan, i mi se
Njemu pokoravamo." (Al-Ankabut, 46.)
"A onaj ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, - ući će u Džennet i neće mu se učiniti ni koliko trun jedan nepravda." (En-Nisa, 124)
""O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno
svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne
navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti,
i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!" (Al-Ma'ide, 8.)
"I Mi rekosmo: "O Ademe, živite, ti i žena tvoja, u Džennetu i
jedite u njemu koliko god želite i odakle god hoćete, ali se ovom drvetu
ne približujte pa da sami sebi nepravdu nanesete!" (Al-Baquara", 35)
"A nevjernici sami sebi čine nepravdu." (Al-Baquara, 254)
"Treba biti na čistu, glupi Sokrate, da je pravednik prema
nepravedniku svuda na šteti. Ponajprije u poslovnom životu: gdje god
ljudi u zajednicu stupe, nigdje ne nalazimo da pravednik kod razvrgnuća
zajednice više dobiva od nepravednika, nego manje. Zatim u dužnostima
prema državi: kad treba davati kakve prinose, pravednik od jednakoga
imetka više prinosi, a nepravednik manje; kad se što dobiva, jedan ne
dobiva ništa, a drugi mnogo. Ta, i onda kad i jedan i drugi kakvu javnu
službu vrši, pravedniku, ako ništa drugo, kuća nazaduje radi
zanemarivanja vlastitih privatnih poslova, a od države ne vuče nikakve
koristi, jer mu to zabranjuje pravednost; tome se zamjerava svojti i
znancima, kad im neće ništa pomoći protiv prava. Kod nepravednika je sve
protivno od toga; mislim naime na takvog o kome upravo sada govorah:
koji bi mogao steći velike prihode.
Zato ga gledaj, ako hoćeš suditi, koliko njemu samome više koristi
biti nepravedan nego pravedan. A spoznat ćeš najlakše ako dođeš do
najsavršenije nepravde! Nepravednik je tu najblaženiji, a najbjedniji su
oni kojima se krivo učini ili koji ne bi htjeli krivo činiti. To je
tiranija, silništvo, koje ne otima tajno i silom na malo, nego u sav mah
tuđe, posvećeno, božje, privatno i državno.
Za svaki pojedini takav zločin, kad se otkrije, krivac trpi kaznu i
najveću sramotu; zločince nazivaju svetokradicama, trgovcima ljudi,
provalnicima, otimačima i lopovima. Ali kada tko državljanima otme
imovinu i povrh toga njih same kao roblje sebi podloži, mjesto onih
sramotnih imena, naziva se sretan i blažen ne samo od državljana, nego i
stranaca koji za njega čuju da je činio nepravdu na veliko. Jer se ne
napada nepravda zato što se čovjek boji da će je počiniti, nego što se
boji da je mora trpjeti.
Tako je, Sokrate, nepravda, kad je kakva treba, jača, slobodnija i
silnija od pravednosti, i kako u početku govorah, pravednost je korist
jačega, a nepravednost je vlastiti probitak i korist." (Država)
"Izvan državnih zajednica stalno vlada rat svakoga protiv svakoga.
Iz ovoga se vidi da se ljudi, dok žive bez zajedničke vlasti koja bi ih
sve držala u zajedničkom strahu, nalaze u stanju koja se zove rat, i to u
ratu svakoga protiv svakoga (...). U takvom ratu ništa nije nepravedno.
U tom ratu svakoga protiv svakoga ništa ne može biti nepravedno.
Pojmovima pravog i krivog, pravde i nepravde, ovde nema mjesta. Gdje
nema zajedničke vlasti - nema zakona, a gdje nema zakona - nema ni
pravde. U ratu su sila i prevara dvije glavne vrline. (...) Strasti,
koje navode ljude na mir. Strasti, koje čine ljude sklonim miru, jesu
strah od smrti, želja za stvarima koje su potrebne za udoban život i
nada da će ih pribaviti svojom radinošću. A razum predlaže pogodna
načela za mir na temelju kojih se ljudi mogu pridobiti za sporazum. To
su ona načela koja se inače nazivaju „Prirodnim Zakonima.“" (Levijatan)
"[Z]akoni su pravila o pravednom i nepravednom, ništa se ne može smatrati nepravednim što nije protivno nekom zakonu." (Ibid.)
Nema komentara:
Objavi komentar